Proći kroz psihoterapiju često nije lako. Ponekad dolazi do velikih zastoja i blokada, zbog kojih neki klijenti prave pauze u radu ili zauvek napuštaju tretman. Psihoterapija donosi velika rasterećenja, duboke pozitivne promene sve do povremenih osećanja ushićenja u vezi napretka koji je napravljen, ali to je zaista put posut trnjem, per aspera ad astra.
Nije lako otvarati se i nije lako menjati se; većini ljudi je za to potrebno dosta vremena i to je postepen proces. U psihoterapiji osoba pre ili kasnije shvata da je to proces suprotan onom koji je doveo do problema. Tako počinje promena.
Nije slučajno da klijenti razvijaju različite načine ponašanja pomoću kojih izbegavaju da se to dogodi. Neki ljudi mnogo pričaju, a neki premalo. Neki drugi, opet, kasne na sastanke, izostaju ili prekidaju tretman samo da bi pobegli od korisnih promena u svom životu. Otpor se može pojaviti i u vidu ispoljavanja hroničnog neprijateljstva prema terapeutu, iniciranju intelektualnih, filozofskih rasprava, kao i u vidu preterane učtivosti, skrušenosti, formalnosti, ali i “zaljubljenosti” u njega/nju.
Zbog jakih sila otpora, radni savez je od presudnog značaja, jer je upravo on taj koji drži klijenta i terapeuta zajedno u različitim teškim i kriznim trenucima. Razvijeni radni savez omogućava klijentu da svaki otpor i zastoj u terapiji vidi sa određene distance i ne bude savladan njime. Tako se otpor, umesto kao kriza, sagledava kao izazov u terapiji vredan prevazilaženja.
Otpor je najveći kod onih osoba koji nikada nisu ni pomislili da se podvrgnu psihoterapiji, pa tek onda kod onih koji su to pokušali i sa svojom psihoterapijom donekle stigli. Za osobu koja nešto bar pokuša ne može se reći da ima apsolutni otpor prema tome. Njen otpor je relativan i on se isprečio tek pošto je osoba pokušala da nešto uradi sa sobom uz pomoć stručnjaka. Tada se može razgovarati o otporu i istraživati njegova priroda. Da li je reč o tome da je klijent, pošto se uputio u prirodu psihoterapijog procesa, racionalno zaključio da ta usluga njemu nije potrebna? Ili je nešto zaškripalo u odnosu sa terapeutom? Ili se klijent možda uplašio promene u sebi i svom životu? Sve je moguće. Ali analiza otpora i služi tome da se istraži njegova dublja priroda, i ukoliko klijent otkrije da je otpor samo prepreka ka njegovom ličnom razvoju, on će imati želju da se tog otpora postepeno oslobađa. Naravno, činjenica da postoji fenomen otpora može dobro poslužiti svakom terapeutu da kaže da terapija sa klijentom nije uspela zbog njegovog prejakog otpora prema promenama. U stručnim krugovima to je savršen i prihvatljiv izgovor za neuspelu terapiju. Nevolja je u tome što je teško znati u svakom konkretnom slučaju da li je više zatajio klijent, terapeut ili jednostavno njihov spoj.
Otpor je vrlo često nesvestan. Terapeutov zadatak je da neupadljivo pomaže klijentu da otkrije u čemu se otpor sastoji te se čini da psihoterapijski proces ne napreduje u planiranom smeru. Nije opravdano ako terapeut očekuje da se klijent mora sam “iskobeljati” iz zastoja u kome se našao, a istovremeno ne sme ni smatrati da je odgovornost isključivo njega kao terapeuta da klijenta “vadi” iz problema. Dobra ravnoteža u trudu klijenta i terapeuta je od ključne važnosti. Terapeut nije spasilac, ali klijentu treba pomoć.
Možda nije loša ideja da kod dugotrajnih zastoja u psihoterapijskom procesu treba napraviti pauzu. Neki važni psihološki procesi su dovršavaju bolje kada naša pažnja nije usmerena na njih, kada ih pustimo da se odvijaju u pozadini svesti. Uostalom, ponekad je svakome potreban odmor, čak i od psihološkog lečenja.
