Dokle ići na psihoterapiju?

Kada terapeut i klijent jednom ostvare saradnju, terapeut, u principu, uvek stoji klijentu na usluzi. On neće prekidati odnos sa klijentom ukoliko ovaj za to nije spreman i to ne želi (mada može predložiti prekid), osim u retkim slučajevima sa jakim očiglednim opravdanjem. Klijent ima pravo da pravi pauze ili prekine terapiju kadgod to poželi. Naravno, dobro je da pre toga ispuni dogovor koji je imao sa terapeutom u vezi zakazivanja “poslednjeg” sastanka pre te pauze ili prekida. Zakazan “poslednji” sastanak ima veliki značaj u prorađivanju teme rastanka, koja je skoro uvek nabijena osećanjima.

Što se postavljenog pitanja tiče, nema strogog saveta, svako odlazi onoliko dugo koliko želi i pravi pauze koje njemu odgovaraju. Ipak, treba reći da se značajan broj psihoterapeuta (naročito onih koji se uglavnom oslanjaju na mehanizme uvida i katarze u svom radu) slaže da je za značajne pozitivne promene na psihoterapiji potrebno više od jedne godine redovnog odlaženja (bar jednom – dva puta nedeljno).

Kognitivno-bihejvioralne terapije obično traju kraće. Terapeuti ovih orjentacija čak i ne žele da njihove terapije traju dugo. Njihov moto je uglavnom: završiti posao brzo i efikasno. Pošto kod njih nema udubljivanja u “dušu” i prošlost, oni se usredsređuju na postizanje promena u sadašnjosti klijentovog psihičkog funkcionisanja. Prema tome, ako imate konkretan psihički problem (fobiju, prislilnu misao, promenu u seksualnom funkcionisanju…) i želite brze rezultate, verovatno će vam vaš lekar preporučiti neku od kognitivno-bihejvioralnih terapija (bihejvior, racionalno-emotivnu bihejvior terapiju, autogeni trening, hipnozu, itd).

Humanističko-egzistencijalne terapije (Geštalt, Psihodrama, Egzistencijalistička terapija, TA, Nedirektivno savetovanje, Primalna terapija, Konstruktivistička, Bioenergetika, Radix, itd.) po pravilu traju duže, najčešće od 6 meseci do 2 godine. Ovi terapeuti ne obećavaju tako brze promene i rezultate, jer uvažavaju prošlost klijenta i smatraju da nezdravi i kruti obrasci ponašanja i doživljavanja imaju dubok koren za čije je omekšavanje, preoblikovanje ili uklanjanje potreban solidan vremenski period redovnog psihološkog rada. Terapeuti ovih orjentacija su spremni da se uhvate u koštac sa širokim spektrom psiholoških problema, ali potencijalni klijenti za ove oblike psihoterapijskog rada moraju biti osobe otvorenog duha, spremne na neka iznenađenja i često neobične tehnike rada.

Najduži period za postizanje ciljeva i rezultata terapije uglavnom traže psihoanalitičko-psihodinamske terapije. Njihov argument je da to određuje priroda ljudske psihe, kojoj je potrebno vreme da bi se preoblikovala na način koji će biti ne samo funkcionalniji za spoljnog posmatrača, već i ekonomičniji i zdraviji za samu ličnost. Cilj ovih terapija je postizanje osetljive ravnoteže između suprotstavljenih duševnih instanci (id i super ego) uz pomoć ega, koji se mora dobro osposobiti za život između dve vatre. Psihoanalitičari smatraju da nije teško postići neku promenu u psihi, ali je teško postići takvu promenu koja neće biti rezultat klackalice, tj. pomeranja potisnute energije sa jednog simptoma na drugi. Da bi se takav cilj ostvario potrebno je više vremena, možda 3, 5, 10 godina. Njihov moto je: Čemu žurba?

Dakle, što se tiče dužine odlaženja na psihoterapiju, strogog pravila nema: neki klijenti “završe posao” za jedan sastanak, dok drugi imaju potrebu da godinama odlaze na psihoterapiju. Ukoliko se tu ne radi o specifičnom načinu izražavanja otpora (što je na terapeutu i klijentu da zajedno utvrde), i jedan i drugi primer mogu predstavljati izraz realnih ljudskih potreba za psihoterapijom. Važno je samo ne pobeći od sebe, ne uplašiti se promene i ne završiti terapiju pre vremena.